Pre jedno dva, dva i po meseca, ubacio nam neko, u dvorište, dve male mace. Zaista male, mačiće! Ja očajna, one uplašene. Deca ih razvlačila po dvorištu. Derale se celu jednu noć. Bilo mi ih je strašno žao. Poznato vam je koliko volim životinje i da pored mene žive, teško da će koja ostati gladna.
Umuvale se one u dvorište, pronašle sebi utočište na drvetu, zatim na jednom ogromnom i visokom zimzelenom žbunu.
Donosila im ja hranu, tri puta dnevno. Sve smišljam jelovnik, jer, godinama imam pse, pa o ishrani mačaka malo znam.
No, naš Hambo je bio vrlo iznenadjen kada ih je video. Malo po malo, mace prestale da beže od njega a on se njih bojuckao, mada je bio znatiželjan. Kako je vreme prolazilo mace su bivale sve pitomije i sve su mu prilazile bliže i bliže.
One su sada porasle. Ja sam im napravila kuću od kartonske kutije, obložila je najlonom, stavila unutra i najlon a na njega neke stonjake koji mi su bili potrebni. Deca su ih se zasitila, pa ih više i ne gledaju, mada smo se prilično svadjali oko razvlačenja mačića. Roditelji, naravno, nisu bili zabrinuti što mačke nisu vakcinisane i što nisu očišćene od parazita. Mene to naročito i štreca. Meni je bitno da su one site i da ih niko ne maltretira. Sve sam se nadala da će ih neko odneti, kao kućne ljubimce, ali, ćorak. Ostadoše one kod nas u dvorištu. Kako otključam vrata, tako dojure, maze se, uvijaju, prave mace. Crne kao noć. Dlaka im se sija, pojavili im se stomačići. A Hambo ne može da dodje k sebi kako mu se mazi jedna od njih. Zovemo je Maša. Ćerka je krstila. Njuškaju se njih dvoje, onda ga maca nežno tapne po obrazu šapicom, onda krene da mu se mazi na njušku, trljajući se celom dužinom, sve do repa. On stoji, ne zna šta da radi. Onda se začikavaju, vitlaju po dvorištu. Žao mi je što to ne mogu da fotkam.
Eto, pas i mačka mogu da budu prijatelji. Evo njih dvoje, a tu je negde i Fiona (već treći put pokušavam da postavim još dve fotke ali mi ne da wordpress, grrrrr)









