Архиве ознака: musterija

POKLON ŽENI

Danas, po podne, udje mi u radnju, gospodin srednjih godina. Kaže, došao je da kupi ženi nešto lepo, diskretno, od belog zlata a opet da ne bude preterano skupo a ipak sofisticirano!

Hm, pomislih u sebi, možda ima i muzičku želju, ali sam to ipak prećutala.

- Dobro, rekoh mu ja, da li bi to nešto moglo da bude sa dijamantom?
- O, da, molim Vas, pokažite mi šta imate?

Otvorim mu ja kutiju sa dijamanskim prstenjem, naušnicama i privescima.

Kaže on:

- Znate, moja žena voli nakit onako malo da izgleda starinski!

- O, da znam, odgovorim mu ja, a kako vam se svidja ovaj prsten?

- Meni se jako dopada, medjutim, ima ona sličan.

- A ovakav privezak?

- Ima i privezak!

- A sta kažete za ovaj zeleni kamen, savorajd sa dva mala dijamanta sa strane?

- Ima i zeleni kamen, smarag, ako se ne varam!

- A šta mislite da joj napravimo neki prstenčic od nekog drugog prirodnog kamena? Evo, izvolite, pogledajte, ima ovde svega: turmalina, topaza, garneta, peridota, akvamarina…

- Znam da ima akvamarin, smaragd i onaj ljubičasti…

- A ovaj garnet (češki granat)?

- Ne, ne, to nije u njenom fazonu!

prsten

(Ovaj prsten nije iz naše radnje, ali bih ga ja rado nosila, jer imam sličan i isključivo nosim starinski nakit, usput da vam javim.)

Vratismo se na kutiju sa izloženim nakitom sa dijamantima.

- Vidite ove naušnice, baš su slatke, diskretne!

- Meni jesu, ali njoj se ne bi to svidelo!

Polako me izdaje strpljenje, jer sam iscrpila sve mogućnosti predlaganja kupovine nakita!

- A pogledajte ove naušnice sa biserom i dijamantom!

- E, rekli su mi da se biseri NIKADA ne kupuju drugom, da znače suze, tako da to ne dolazi u obzir!

- Ma nemojte molim vas, pa vi ste mladi, zar je moguće da verujete u te babske priče?

- Ne znam, ne bih se usudio, jer su mi tako rekli!

- A da li vi znate da svaka zena MORA da ima bisere u svojoj kutiji sa nakitom?

- Znam, ima ih ona, nasledila ih je od svoje tetke, ali ne znam kako se to tretira!

E, nećeš ni saznati volino jedna, pomislih, jer si toliko tup i glup i zaostao, ne mogu da verujem!

To je bio vrhunac mog dostignuća dobrog trgovca, morate priznati, da bih mu na kraju rekla:

- A da vi ipak kupite suprugi neku sliku, jer od nakita IMA SVE!

- Pa, da vidite, gospodjo, dali ste mi odličnu ideju, hvala vam puno!

Šta reći na ovo sve?

USLUZNO – SOVINISTICKA POSETA

zadar

Ovo je Zadar. Bio divan grad, koliko se secam, a bila sam u njemu davno, davno, kao klinka. Moj otac je imao tamo jako dobrog prijatelja, vojnog pilota. Druzili smo se godinama, sve dok moji roditelji nisu poginuli u zaobracajci.

Nisam sigurna da bi to prijateljstvo bilo nastavljeno i da su ostali zivi, zbog svog onog cuda sto nam se dogodilo sa Hrvatskom i Slovenijom.

No, neka prijateljstva su ostala, do dana danasnjeg. Ratna situacija je strasno izmenila ljude, mada, smatram, ako si pravi  covek, nije ti bitno odakle ti dolazi prijatelj, ako ti je stvarno prijatelj.

 

Ovo sto se desilo, pre par dana, u zlatari u kojoj radim, nikada nisam dozivela. Bilo je to pravo sovinisticko izivljavanje coveka, koji je dozao iz Zadra, na nasu teritoriju. Ne zelim ovde da se bavim politikom, vec samo da vam ispricam, koliko smo mi, koji zivimo na ovim prostorima, balkanci, milion puta finiji od onih, koji zive tamo, NA ZAPADU,  kako je rekao ON!

Pre podne, ulazi covek, sezdesetih godina, u pratnji jednog dosta mladjeg od njega, u nasu radnju. Ovoga sa repom, znam iz grada, iz vidjenja.  Javimo se medjusobno, jedni drugima. Ja mu se obratim pitanjem:

- Izvolite?

On: Imate li baterije za sat?

Ja: Imamo!

On: Koje imate?

Ja: Najbolje, svajcarske-Renata!

 On: Aha, i ja sam odande?

Ja: Stvarno, iz Svajcarske?

On: Ne, sa zapada, šjora, iz Zadra, Dalmatinac! (Tog momenta, onaj sa repom se pokupio i izasao iz radnje, pognute glave, jer je vec, pretpostavljam, ovaj scenario video, par puta)

Ja, dozivela prvi samar, ali, nastavljam, blago se nasmesivsi, smatram, došla musterija, pa da budem ljubazna, kao i uvek.

Ja: Aha, pa kojim ste poslom, ovde, kod nas?

On: Nemamo mi nista sa vama, ja sam samo u nekoj komisiji, jer pravi se neki auto put, pa da nadgledam koliko hocete da nas pokradete! Vi kazete, treba da se stavi neka podloga na tri metra, a ja kazem ne treba nego na dva, znaci, hteli ste da nam UKRADETE metar, necega, ne secam se cega, tucanika, recimo, ili nekog kamena! (Zamislite molim vas, koji bezobrazluk!)

Meni poceo vec ozbiljo pritisak da raste, pogledam u kolegu, koji je menjao bateriju u njegovom satu, vidim i on vec dobro crven u faci.

 

On: Eto, neki dan mi se pokvari poklopac na ovom mom telefonu (vadi iz dzepa nesto malo, debelo, srebrne boje sa kratkom antenicom), a on kosta 800 evra, ima kompjuter, znate, lap top (stvarno, mi ovde zivimo na granama pa ne znamo sta je to, morao je da mi objasni), i svasta jos, i eto, pokrali mi iz njega svasta!

E, meni sad vec lose, skupilo mi se u grlu, pa samo cekam kada ce da izleti, a vidim, moj kolega vec crven u licu (isto blizanac, kao i ja, MUTAVI, oboje), dodaje mu sat, sa promenjenom baterijom.

Sovinista: I, kolika je garancija na nju?

Kolega: Fabrika garantuje godinu dana, ali ce vam sigurno trajati duze.

Sovinista: Kod nas, na zapadu, garancija je dve godine!

 

E, tu puknemo NAS CETVORO (blizanci), u isto vreme, jer priznacete, bezobraluku je dosao kraj, pa svako za sebe:

 

Ja: E, stvarno, kako vas nije sramota da nas toliko pljujete!

Kolega: Da, kod vas su svi jako fini, nema lopova, uostalom, zasto niste,  kod vas, na zapadu zamenili bateriju, popravili telefon, a?

Sovinista: Ma, nisam mislio nista lose!

Ja: Da niste mislili NISTA LOSE, ne biste sve ovo rekli, sram vas bilo!

Kolega: mlati rukom od sebe i tera ga iz radnje, do vidjenja, ajde, ajde, izlazite napolje!

A, zaboravila sam da kazem, da je onaj tip, sto je dosao sa njim, sve vreme staja ispred radnje, pognute glave. Ma, srescu ja njega, pa ima da ga preslisam!

Sta kazete?  Toliko  smo nas dvoje bili besni, sve smo na smenu izlazili napolje, na ulicu, da vidimo da li ce se matori vratiti, da mu jos, po nesto, objasnimo, po SRPSKI!

I od toga dana, resila sam ja, da budem prava Srpkinja, da hvalim sve nase u nebesa, da hvalim kako imamo puno posla, da nema krize kod nas, da su ljudi divni, ljubazni, vredni, radni, kao sto i jesu.  Htedoh jos i ovo da vam kazem: po ocu sam Sremica, po majci hrvatsko – crnogorskog porekla,  rodjena i zivim u Novom Sadu, do skoro bila jugoslovenka, a bogami, od skoro i prava, pravcata Srpkinja. PUKO MI JE FILM, zbog sve pljuvacine po nama i tolikog ponizenja.

Pa dokle ce nas u svetu, ko god stigne, pljuvati, ponizavati, potcenjivati? DOKLE,  MAJKU IM HOHSTAPLERSKU!

E, NE DAM VISE, NISAM GLUPA, NISAM TUPA I NE DOZVOLJAVAM DA O MOM NARODU TAKO GOVORE! Pogledajte neki od hrvatskih programa! Mi, HRVATI, ovo, mi Hrvati, ono, u svakoj recenici! Pa nismo mi najgori.  NE DAMO NASE, PA MAKAR I USRANO!

SLAZETE LI SE SA MNOM?

 

djurdjevak-grancica

djurdjevak

 

Ovo je moje omiljeno cvece, pa jednostavno, nisam izdrzala da ga ne smestim, pa makar i u ovaj ruzni post! Bar ce ga malo ulepsati!